Učitavanje u toku...

Doprinos arapske i islamske medicine razvoju anesteziologije na Zapadu

Znanost i medicina ne predstavljaju ekskluzivno pravo niti jedne etničke ili nacionalne skupine. Među mnogobrojnim, nepreglednim naučnim otkrićima za koje je čovječanstvo zaslužno, malo je njih koja su djelo samo jedne osobe, nacije, generacije ili ekskluzivitet jednog geografskog područja. Često je otkriće u domenu medicine zapravo sumacija brojnih pojedinačnih, parcijalnih dostignuća, koja su se godinama i godinama prikupljala od vrijednih prethodnika, slobodnih naučnika.


Vodeći historičari su, na veliku žalost, ignorisali naučna dostignuća Orijenta kao cjeline, a naročito muslimana, u brojnim disciplinama, pa i medicini. Postoje dokazi da je islamska civilzacija dala nemjerljiv doprinos napretku nauke i medicine. Dovoljno je istaknuti imena nekoliko velikih muslimanskih naučnika, čijim kolosalnim doprinosom napretku cjelokupne civilizacije se čovječanstvo i danas koristi. Među njima su ‘Ala ed-Din Ibn-ul Nefis, čiji opis plućne cirkulacije je prethodio otkrićima iz Renesanse za 300 godina; zatim Ibn-ul Hejsem sa svojim dostignućima iz optike; el Havarizmi kao osnivač algebre i brojni drugi, njima slični naučnici iz islamskog miljea. Svrha ovog rada je istaknuti otkrića muslimanskih naučnika na polju anestezije i njihov uticaj na zapadnjačku civilizaciju, gdje se neki od principa primjenjuju i do današnjega dana.


Uvođenje lijekova za olakšavanje boli u praksu na Zapadu je pomalo odgođeno i zakašnjelo, zbog opšteg uvjerenja da su bol i patnja cijena koju čovjek plaća za počinjene grijehe.


Morton, Wells, Simpson i ostali su duboko zadužili čovječanstvo uvođenjem moderne anestezije. Knjige koje su nam danas dostupne nagovještavaju da inhalaciona anestezija ranije nije bila poznata, iako je bilo pokušaja, na primjer kod Grka i Rimljana, da uz pomoć magije i praznovjerja, pothlađivanjem i analgetskim pripravcima postignu sličan efekat.


Ljekari iz islamske civilizacijske sfere su provodili brojne hirurške procedure, poput amputacije udova, odstranjivanja krajnika i isjecanja tumora. Prilikom izvođenja tih zahvata, opisivali su i sve prateće tehničke detalje. Ovakav obim hirurških zahvata nije se mogao provoditi bez neke vrste olakšavanja boli. Postavlja se pitanje zašto su muslimani napredovali na ovom polju? U razmatranje uzimamo činjenicu da se u ovoj vjerskoj tradiciji i uvjerenjima na bol ne gleda kao na koncept Božje kazne. Postoje dokazi da su muslimani prije izvođenja hirurških zahvata primjenjivali sedative i pripravke za ublaživanje boli. Iz Aviceninih djela se može pročitati: “Pacijentu kojem se namjerava odstraniti neki od organa daje se pripravak od mandragore i drugih biljaka sa uspavljujućim dejstvom”. Među preostalim biljkama, korištenim u iste svrhe, jesu indijska konoplja (hašiš), opijumske bobice maka, kukuta i bunika.


Islamskim se naučnicima pripisuje zasluga za uvođenje inhalacijskih anestetika, primjenom takozvane “uspavljujuće spužve” (lat. spongia somnifera). “Medicinskoj znanosti je pridodato veliko i iznimno značajno otkriće, a to je upotreba supstanci za opštu anesteziju u hirurškim operacijama; kako je samo jedinstven, efikasan i blagotvoran anestetik za one koji su ga probali kod muslimana. Prilično drukčiji od napitaka koje su pripremali Indijci, Grci i Rimljani i tjerali pacijente da ih piju, kako bi im ublažili bol. Postoje tvrdnje kojima se ovo otkriće želi pripisati Italijanima i Aleksandrijcima, ali je prava istina, koju historijske činjenice potvrđuju, da su ranije nepoznatu umjetnost korištenja spužve uveli muslimani. Ovo veliko naučno otkriće ušlo je i na evropsko tlo i korišteno sve do XVIII stoljeća. Spužva se namakala u mješavinu pripremljenu od kanabisa, opijuma, bunike i biljke zvane zoan,” citat je iz djela koje je napisao Sigrid Hunke.


Zoan je, primjerice, arapski termin za tanko, smeđkasto prebojeno zrvenlje, za koje se u Siriji smatralo da ostane nakon što se vrše pšenica, na koju je ličilo. U davna vremena, kada ispravno vršenje i prečišćavanje pšenice nije bilo moguće, zabilježena je pandemija žalbi na vrtoglavicu i dugotrajno spavanje kod stanovništva koje je jelo hljeb iz Haleba. Ispostavilo se da je velika količina “zoana” bila uzrok toj pojavi. Grupa istraživača sa Američkog univerziteta u Bejrutu, proučavala je biljku i uspjela da je identifikuje pod imenom Lolium Tamulentum (op. prev. “opijajući žitni korov”), u našem govornom području poznatu kao “pijani ljulj” ili “zli brat pšenice”. Nakon identifikacije je bilo potrebno proučiti i njegovo farmakološko dejstvo. Prisustvo zoana, koji nije bio poznat Zapadu, u pripravcima koje su koristili Arapi, jedan je od pokazatelja da je porijeklo “spongiae somniferae” bilo zapravo iz arapskoga svijeta.


U članku “Biti širokoga uma - Keeping an open mind” su navedeni brojni primjeri korištenja uspavljujuće spužve u periodu od 800. do 1200. godine, naročito na području Njemačke, Španije i Italije. Među tipičnim receptima je onaj koji je sačinio italijanski ljekar Nicolaus Salernitanus (op. prev. Nikola od Salerna). Kako je riječ o periodu u kojem su Arapi vladali Španijom, moguće je da se tehnika u Evropu proširila sa Španije na Siciliju. Najraniji poznati recept za uspavljujuću spužvu zabilježen je u Bambergovom antidotariumu*, napisanom u IX stoljeću. U udžbeniku sa Medicinskog fakulteta u Salernu (Italija), nazvanom “Anridotarium Nicolai”, poznatom i pod imenom “Mali antidotarium” (Antidotarium parvum), takođe je opisana receptura za anestetičku spužvu. Campbell i Talbot su u svojim djelima potvrdili da je “spužva” porijeklom iz arapskog svijeta, iako je doživjela modifikacije i dodatke, na svome putu prema Evropi.


Kako su arapski naučnici učestvovali u uspostavi Medicinskog fakulteta u Salernu, kojega su osnovali Benediktinci, gdje su bili i aktivni članovi naučno-nastavnog vijeća, jasno je da su “spongia somnifera” donijeli Arapi, a da je iz Salerna prenesena na Medicinski fakultet Monte Cassino, koji je bio u bliskim odnosima sa Salernom i odakle je prenesena u Njemačku i ostatak Evrope.


* zbornik medicinskih recepata, zbirka protuotrova


Na polju hemije, posebno razmatranje zaslužuje eterska veza (-O-). Eterska veza je osnovni radikal u grupi anestetika koja se koristi i danas (dietil, eter, metoksifluran, enfluran, izofluran, sevofluran i desifluran). Čini se kako postoji neusaglašenost oko pitanja ko je prvi sintetizirao etere. Neki izvori pripisuju otkriće i tehniku sinteze etera Valeriusu Cordusu, dok drugi tvrde kako je Paracelsus opisao sintezu etera i njegovo djelovanje na piliće u svome djelu “Opera medico chemica sive Paradoxa”. Međutim, postoje dokazi koji upućuju na činjenicu da su ljekari iz islamske civilizacijske sfere zaslužni najprije za sintezu alkohola, a potom vjerovatno i etera, iako isprva nisu bili svjesni novoga spoja i eterskoga radikala. “El Guul” - izvorno ime alkohola, godinama je bio najčešće korištena hemijska i terapijska supstanca širom islamskog svijeta. Osim što je služio kao dezinficijens, alkohol se miješao u brojne ljekovite pripravke, kao rastvarač, uz vodu. Alkohol je bio osnovna supstanca u sastavu nekoliko ranije spomenutih inhalacionih anestetika. Svi su oni imali etersku vezu (-O-), nastalu tretiranjem di-etilnog alkohola, kojega je el-Kindi dobio iz vina, sumpornom kiselinom, koju je pak otkrio Razes.


Hemijski spoj značajan poput alkohola pobudio je interesovanje mnogih zapadnjačkih istraživača. Ipak, slabo baratanje sa zamršenim izrazima u arapskom jeziku, bio je jedan od razloga što su načinjene brojne greške u vezi sa historijskim porijeklom alkohola.


Historičar i orijentalista Eric Holmyard u svome djelu “Tvorci hemije” iz 1973. godine unaprijed pretpostavlja da je alkohol nužno zapadnjačkoga porijekla. Njegovu proizvodnju i ime je pripisao Paracelzusu (1541), koji ni sam sebi nije davao takvu zaslugu. Kako bi opravdao svoju tvrdnju, Holmyard je ulagao očajničke napore da pronađe arapsku riječ koja bi se povezala sa nastankom alkohola. U tim pokušajima je napravio niz grešaka, koje su bile jasan znak da nije poznavao kompleksnu strukturu arapskog jezika.


“Paracelzus je bio taj koji je -alkoholom- nazvao supstancu koja daje opijajući efekat vinu. El-kuhl je izvorno bio naziv za crnu boju koju su žene sa Istoka koristile za šminkanje očiju. Postepeno je ovaj termin počeo da se odnosi na bilo koji fino isitnjeni prašak i po prirodi stvari vremenom se termin odnosio na najbolji, fini dio bilo koje supstance. Moguće je da je i Paracelzus najboljim dijelom vina smatrao supstance koje opijaju, pa im je iz tog razloga dao ime vinski alkohol, ili jednostavno alkohol.”


Holmyard je načinio grešku povezujući riječi alkohol sa el-Kuhl (crnu boju koju su žene sa Istoka koristile za šminkanje očiju). Osim toga, nije napravio semantičku razliku izraza “fino”, kao nečega što je usitnjeno do najmanjih čestica i nečega što je dobro, uredno, pristojno. Isti stav je zauzeo i M.Y. Hachimi, kazavši da riječ može biti izvedenica ili množina od arapske riječi el-Kuhl. Oba stava su bila netačna.


Historija je prepuna grešaka zapadnjačkih istraživača kada je riječ o proučavanju historije arapske i islamske civilizacije. Pojedini su od njihovih zaključaka potpuno netačni. U svim velikim rječnicima i enciklopedijama arapskog jezika ne postoji riječ (alkohol) niti el Kuhl može imati formu množine (op. prev. vjerovatno je riječ o imenici koja je -singularia tantum-). Zabuna se dodatno pogoršala napoznavanje razlike između el Kuhla kao lijeka za oko, isitnjenog u sitne čestice i el Kuhla koje su žene koristile u kozmetičke svrhe, ali je u tekućem obliku.


Izvorno ime el Guul, na koje smo se pozivali ranije, označava supstancu koja utiče na rad mozga i čije konzumiranje rezultira gubitkom kontrole nad ponašanjem i odsustvom zdravog rasuđivanja. Ovaj su termin Arapi koristili i prije dolaska islama. Arapski pjesnik Ebu Ubejda spominje da je el Guul supstanca koja ubija mozak i dodaje da nas vino konstantno ubija. Nadalje, ta je riječ dokumentovana u Časnom Kur’anu, kada se opisuje vino koje će se piti u Dženetu, u kojem neće biti el Guula. Konačno, u engleski jezik je ova riječ ušla kao “alcohol”, a u francuski jezik kao “alcool”.


Dvije su značajne pojave iz arapske i islamske civilizacije vrijedne spomena u daljim razmatranjima. Prva je bilješka iz knjige “El Havas”, autora Džabira ibn Hajana, koji je primjetio da se pri vrhu boce u kojoj se čuvalo vino može proizvesti plamen, što je bila indikacija da se u stastavu vina nalazi i neka zapaljiva supstanca. Druga je knjiga Ja’kuba ibn Ishaaka el-Kindija, pod nazivom “Hemija parfema i sublimata”, gdje je do u detalje opisana tehnika sublimiranja i priprema temeljnih rastvora za parfeme. “Vino se na ovaj način sublimira u svijetlo rozu boju, a na isti način se i vinsko sirće sublimira u svijetlo rozu boju.” Postoje dokazi da je hemičarima iz islamske civilizacije odavno bila poznata sublimacija vina i da je el-Kindi destilirao alkohol već u IX stoljeću, to jeste, 600 godina prije Paracelzusa.


Nedavno su objavljeni članci u kojima se navodi kako zapravo Aviceni pripadaju zasluge za prvu endotrahealnu intubaciju. Naučnik po prezimenu Brandt je izučavajući “Kanun fi-l Tibb” (Kanon medicine) na latinskom jeziku u Veneciji naišao na rečenicu: “kada je to potrebno, kroz grkljan se može provući cijev načinjena od zlata ili srebra, kako bi se olakšalo disanje.” Izvršena je provjera ove tvrdnje u originalu, objavljenom u Rimu u XVI stoljeću i potvrđeno je da se nalazi u trećoj knjizi, na 225. strani (Haddad, F.S. 2003).


Upotreba mijehova (balona, puhalica) za potrebe vještačkog disanja u domenu reanimacije pripisuje se Društvu za oživljavanje utopljenika iz Amsterdama (1876) i Kraljevskom humanitičkom društvu iz Londona (1771), a neki idu tako daleko da upotrebu mijeha za ventilaciju pluća pripisuju i Paracelzusu (1493-1541). Ipak, dokazi govore da su muslimanima tehnike oživljavanja uz pomoć vještačke ventilacije pluća bile poznate još u XIII stoljeću. Izumitelj tehnike je bio priučeni ljekar i okulista iz Kaira (preminuo 1270. godine). Ibn-ul Ebi Usibija nam prenosi: “er-Rašid, vođa pravovjenih, ne bi objedovao bez prisustva njegovog ljekara Džebraila ibn Buhtejšu. Jedne je večeri Džebrail kasnio na večeru, pa je moleći (Haruna) er-Rašida da mu oprosti pokušavao objasniti kako je pružao pomoć Ibrahimu bin Salihu, inače rođaku vođe pravovjernih, za kojeg nije mislio da će preživjeti do sabaha. Nakon što je čuo izrečeno, veliki vezir Džafer ibn Jahja je intervenisao, rekavši: Vođo pravovjernih, poznajem čovjeka po imenu Salih bin Bahla, koji se bavi indijskim načinom prakticiranja liječništva, pa bih predložio da se zatraže njegove usluge. Pozvan je Salih bin Bahla i naređeno mu je da pregleda halifinog rođaka Ibrahima, nakon čega će izvijestiti Haruna er-Rašida.”


Nakon što je izvršio pregled oboljelog, Salih bih Bahla se obratio vođi pravovjernih, rekavši: “Budi pokoran vođo pravovjernih, do te mjere, da posvjedočiš da ću žrtvovati Bogu svu stoku koju posjedujem i dati u hajr siromasima svu robu koju posjedujem ukoliko tvoj rođak preživi ovu noć.”


Kada je nastupilo vrijeme jacije, došla je i vijest da je Ibrahim preselio na bolji svijet. Kako je to čuo, halifa Harun er-Rašid je srdito vikao na Saliha, okrivljujući ga za smrt njegovog rođaka. Salih je neko vrijeme bio bez riječi, a onda je povikao: “Allah! Allah! O vođo pravovjernih, preklinjem te da ne zakopavaš svoga rođaka živa. Tvoj rođeni nije mrtav. Dozvoli mi da ga ponovo obiđem.” Nakon što je dobio dozvolu, Salih je donio mijeh i pripravak zvani el Kundus, koji je počeo kroz dvadesetak minuta upuhivati kroz Ibrahimov nos. Ubrzo se Ibrahimovo tijelo počelo trzati, a zatim je kihnuo, uspravio se i sjeo odmah ispred er-Rašida. Ubrzo zatim se u potpunosti oporavio i oženio er-Rašidovu sestru, princesu el-Abesu, a postavljen je i za guvernera Egipta i Palestine.


Nauka nema svoje izvorno stanište ili porijeklo, stoga svaka individua na ovome svijetu ima pravo da je zatraži. Ukoliko se na istom mjestu poklope talenti i prave okolnosti, velike su šanse da se na tom mjestu otvore i novi horizonti. Muslimani su prvi na listi među onima koji su imali čast da drže baklju civilizacije neko vrijeme. Dali su veliki doprinos bazičnim naukama, na kojima je utemeljena moderna tehnologija i na čijim krilima se nauka razvijala i ostvarivao napredak. Na polju anesteziologije i reanimacije, doprinos islamske civilizacije je neizmjeran i otkrića iz te ere su temelj za modernu anesteziološku praksu.