Učitavanje...

Istraživanje: Alarmantna stopa “izgaranja” kod studenata medicine

Predgovor prevodioca: Imperativ postizanja akademskog i profesionalnog uspjeha, kako vrijeme odmiče, biće sve veći i veći. Medicina, kao znanost, svojim obimom već u studijskom dijelu razvoja budućeg ljekara, postavlja uistinu velike izazove. Često, zaboravimo za sebe, kako bismo im odgovorili. Zato bih, za nas koji smo se usudili krenuti putem liječništva, uveo i novu izreku: "Primum sibi noli nocere!" - "Prvo, sebi nemoj nauditi!".


Skoro polovina od ukupnog broja studenata medicine doživjeće "izgaranje" (burnout) i prije nego započne svoju ljekarsku praksu ili specijalizaciju, što ih izlaže povećanom riziku od nastanka depresije i odustajanja od studija, pokazuje najnovije istraživanje.


U meta-analizi kojom je obuhvaćeno više od 16 500 studenata medicine, dr Ariel Frajerman sa kolegama iz Centre Hospitalier Sainte Anne iz Pariza došao je do rezultata da skoro 46 posto studenata pati od “izgaranja”, sa emocionalnim iscrpljenjem kao najčećim simptomom.


Opisujući ove rezultate "alarmantnim", istraživači su istakli da postoji "hitna potreba za razvojem preventivnih strategija kako bi se poboljšalo blagostanje i mentalno zdravlje studenata medicine."


Rezultati su prezentirani na kongresu Evropske psihijatrijske asocijacije (EPA) 2018.


Burnout" prije ulaska u ljekarsku praksu

Frajerman je pojasnio da su izvorni podaci za aktuelnu analizu dijelom prikupljeni iz studija koje su objavljene prije desetak godina. Prva od njih je sistematični pregledni rad o psihološkim smetnjama među kanadskim studentima medicine, objavljen 2006. Godine. U prvom pregednom članku nije istraživan fenomen “izgaranja” (burnout). Drugi pregledni članak se odnosio na pojavu “izgaranja” među specijalizantima, objavljen godinu poslije. Prevalenca sindroma izgaranja se, prema analizi 19 članaka objavljenih u periodu od 1975. do 2005. godine, kretala između 18 i 82 posto.


U posmatranom periodu, ne bi se trebalo desiti da kod studenata medicine otkrijemo burnout, dok je specijalizanata ta pojava jako česta,” rekao je Frajerman.


Kako bi otkrio prevalencu izgaranja kod studenata medicine, prije početka njihove ljekarske prakse ili specijalizacije, tim stručnjaka je proveo sistematično pretraživanje naučne baze Medline, uključivši sve studije objavljene između 2010. i 2017. godine, na engleskom jeziku. Obuhvaćene su studije koje su evaluirale pojavu “izgaranja” na osnovu validnih upitnika. Među njima se naročito favorizirao Maslach Burnout Inventory. Od prvotno izdvojenih 5440 članaka, za meta-analizu su odabrane 23 studije, kojima je obuhvaćeno 16 hiljada i 769 studenata medicine.


Emocionalno iscrpljenje

Istraživači su utvrdili da je 8011 studenata medicine patilo od “izgaranja”, čime je prevalenca iznosila 45,8 posto. Pokazalo se da je ona najvisočija u zemljama Bliskoga Istoka, što Frajerman povezuje i sa oskudnim radnim uslovima koje su posljedice, između ostalog, ratova i terorizma.


Pokazalo se i da je prevalenca sindroma izgaranja viša u Sjevernoj Americi, nego u Evropi. Frajerman ističe da su u analizu uključene samo četiri studije provedene u Evropi, što je mnogo skromnije od broja studija provedenih preko Atlantika. Evaluacija korištenjem upitnika Maslach Burnout Inventory izvršena je u samo osam od ukupnog broja odabranih studija, što praktično znači da je taj vid evaluacije prošlo 6926 studenata. Rezultati dobiveni nakon obrade podataka iz pomenutog upitnika otkrili su da je 42,2 posto studenata doživjelo emocionalno iscrpljenje, 25,8 posto patilo od depersonalizacije, a tek 21,2 posto je imalo osjećaj ličnog uspjeha i ostvarenja.


Postave li se ovi rezultati u njihov kontekst, Frajerman napominje i da je prof. dr. Waguih Ishak sa kolegama 2013. godine objavio pregledni članak iz devet studija o sindromu izgaranja kod studenata medicine, objavljenih u periodu između 1974. i 2011. godine u kojima se prevalenca kretala između 45 i 71 posto.


U periodu od skoro 40 godina, pronašli smo tek devet naučnih studija, dok smo za proteklih devet pronašli 23 naučne studije. Dakle, zaista je to primjer za nešto noviji predmet interesovanja u medicinskim istraživanjima,” rekao je Frajerman. Rezultati su pokazali da je pojava “izgaranja” kod studenata medicine veoma česta, što je povod da se uzme u ozbiljnije razmatranje. Međutim, postavlja se pitanje, jesu li zato krivi nebrojeni sati provedeni u poslu i učenju?


Meta-analiza objavljena 2016. Godine pokazala je da je prevalenca depresije kod studenata medicine iznosila 27,2 posto, a da je prevalenca suicidalnih ideacija iznosila oko 11,1 posto.


Dakle, nemamo nikakvo opravdanje. Svjesni smo da je kod studenata medicine mentalno zdravlje pogoršano i prije početka njihove ljekarske prakse i specijalizacije.


Ukoliko želimo poboljšati takvo stanje, moramo se ranije angažovati na poboljšanju njihovog mentalnog zdravlja, kako bi spriječili pojavu izgaranja, jer je to najučestaliji simptom koji vodi u depresiju i odustajanje.”


Na pitanje iz publike na Kongresu o uzrocima nastanka “izgaranja”, Frajerman je rekao da su ranije studije sugerirale povezanost sa vremenom provedenim na dužnosti ili u izvršenju studijskih obaveza.


Što više vremena provedete u poslu, sve je veći rizik da dođe do izgaranja. To znači da medicinski fakulteti moraju biti ‘striktniji’ u ograničavanju obaveza koje stavljaju pred studente.


Naše su studije pokazale da programi relaksacije i druge aktivnosti koje organizuju fakulteti umanju “izgaranje”, jer studenti osjećaju da se njihova dobrobit uzima u razmatranje. Aktivnosti poput ovih pomažu da se smanje stope depresije.


Predsjedavajući Kongresa EPA, prof. dr. Guillaume Vaiva iz Centre Hospitalier Régional Universitaire de Lille, upitao je da li “izgaranje” uočeno za vrijeme studija ima prediktivnu vrijednost za nastanak sindroma izgaranja kada svršenici medicine započnu svoju ljekarsku praksu.


Frajerman je objasnio da ne postoje dugoročne studije o izgaranju, ali je prema trenutnim rezultatima izgaranje među studentima medicine od prediktivne vrijednosti za nastanak depresije i odustajanje od studija.


Pritisak zbog težnje ka izvrsnosti

Nakon sesije, Medscape Medical News je o rezultatima razgovarao sa članovima EPA koji nisu bili uključeni u meta-analizu.


Prof. dr. Jordan Sibeoni iz Argenteuil Hospital Centre kazao je kako nije iznanađen pojavom izgaranja, odnosno njenim obimom, te je dodao kako je studij medicine “težak! Morate mnogo raditi, a postoji i nekakav ideal izvrsnosti. Morate ostvarivati rezultate, morate težiti izvrnosti.”


Na njegovom univerzitetu, psihijatri su dostupni studentima medicine jednom mjesečno, za slučaj da im je potreban savjet, orijentacija ili neka vrsta psihološke ili psihijatrijske podrške. “A činjenica je da nam dolazi veliki broj studenata medicine,” kazao je Sibeoni.


U većini slučajeva, izgaranje se može povezati sa anksioznim i depresivnim aspektima. Najproblematičniji su oni koji su morali nekoliko puta ponoviti studijsku godinu, a onda se studij od šest godina pretvori u desetogodišnji studij - u njihovim glavama, on kao da se nikad neće završiti.


Sistem je takav, da se ponekad desi neuspjeh na samo jednom, od 10 ili 20 ispita, zbog čega moraju ponoviti cijelu studijsku godinu, a to ih u potpunosti devastira!”


Doktorica Ana Moscoso, iz pariške bolnice  Pitié-Salpêtrière, složila se sa ovim ocjenama, dodavši da su studenti po svojoj prirodi jedna vulnerabilna (ranjiva) populacija. Izgaranje se dešava “zbog međudjelovanja sa sistemom, sa institucijom, pa se sve to mora uzeti u obzir.” Ukoliko institucija spozna da je pojava “izgaranja” među studentima česta, “morate se uhvatiti u koštac sa tim problemom, jer nešto očigledno nije u redu,” naglasila je Moscoso.


Postavlja se pitanje, da li je to individualna ili institucionalna odgovornost?


Sibeoni je otvorio diskusiju pitanjem da li je odgovornost medicinskog fakulteta da se brine o blagostanju studenta, ili je odgovornost pojedinca da zatraži pomoć, kada je to potrebno.


Kada govorimo o depresiji i tjeskobi, onda bismo možda i mogli govoriti o individualnoj odgovornosti. Međutim, kada govorimo o ‘izgaranju’, onda su medicinski fakulteti i univerzitetski klinički centri ustanove koje bi se trebale zabaviti tim pitanjem,” kazao je Sibeoni.


Doktorica Moscoso je dodala da je i ambijent među kolegama, uopšteno, nešto što definitivno ima svoju važnost.


Ukoliko bi napravili paralelu sa našom specijalnošću (psihijatrijom), postoje dokazi koji nam pokazuju da je mentalno zdravlje institucije u kojoj radite najvažnije - čak i ako radite u okruženju kroz koje prolazi veliki broj teških pacijenata i sa mnogo posla - što svakako može doprinijeti izgaranju.


Mnogo toga zavisi i od principa podučavanja,” kazao je Sibeoni, koji ističe da je sudjelovao u evaluaciji podučavanja studenata medicine empatiji. Rezultati su pokazali da većina studenata nije dobila nikakvu formalnu poduku o toj temi.


Oni čak nisu sigurni da nekoga možete tome podučiti. Navode da im studij medicine daje osjećaj da ne trebaju pokazivati empatiju, već prikrivati svoje emocije i stalno se držati pod kontrolom.


U velikom broju studija, jasno se vidi da je empatija jedan od zaštitnih faktora protiv ‘izgaranja’. Zato, ako ne podučavate studente medicine empatiji, isto vam je kao da iz izlažete faktoru stresa koji će pogodovati ‘izgaranju’.”


European Psychiatric Association (EPA) 2018 Congress. Abstract OR0050, presented March 5, 2018.