Učitavanje...

Rusmir Gadžo

Jeseni, godine hiljadu i devetsto osamdeset i treće, od oca Hadže i majke Zule, u voljenoj Srebrenici sam na ovaj svijet došao. Mati kaže da mi je ime dala najstarija tetka - Munevera, po nekom njenom drugu iz škole: Rusmiru, koji je bio miran i vrijedan. Sučajno ili ne, biće da sam i ja poprimio od tog karaktera, barem tako drugi kažu.


Nisam inače namrgođen, kako bi me možda opisala ova fotografija. Nulla frontis fides. Naprotiv, volim osmijehe... i da ih pružam i da ih od drugih ubirem. Oduvijek sam želio biti nečiji heroj, ili svačiji, ali onaj iz sjene. Sigurno je to i jedan od razloga što sam krenuo putem ljekara i liječništva. Trnovit jeste, ali se na tom putu ubiru i mnogi plodovi sazrijevanja, poput istrajnosti, strpljenja, staloženosti, pomirenja s onim što je odredba, ljubaznosti, topline, ljudskosti.


Ukoliko duše imaju nekakvu kuću, u kojoj čekaju na momenat kada će biti udahnute, ova moja mora da je bila smještena negdje na Orijentu. Ja uvijek više vučem tamo.


Nastaviću...